Izazvana dosadom , te viskom slobodnog vremena , a u nedostatku kreativnosti radim si sranja... isla sam traziti neke slikice... nasla ono sto sam trazila... pa se rasplakala...
Pokusavam biti jaka ... zelim to... moram radi sebe, ali ponekad to i nije tako jednostavno... Zasto jednostavno nisam mogla biti rodena prije kojih 100-200-300 godina.. Vodila bih jedan tipican zivot zene u tom stoljecu... SA 17 bih se udala, nema ljubavnih problema, nema alkohola, zabave... Bila bih zadovoljna (valjda)... Zasto jednostavno ne mogu zivjeti jednim normalnim zivotom, bez velikih neocekivanih promjena, bez ovih ogromnih emocija koje me love svake 2- 4 minute.... Zasto imam tako dobro pamcenje i zasto kada zatvorenih ociju u glavi zamislim sliku - osjetim miris, cujem zvukove.... ?
Neki dan sam pretrazivala net... To mi je trenutno jedina aktivnost kojom se bavim... Naisla sam na neki blog koji mi se poprilicno svidio... Osoba je pisala o snovima... Postavljano je pitanje na koje nitko ne zna odgovor... Jesu li nasi snovi zapravo moguca buducnost stvarnosti u paralelnim svjetovima??? Kada sam to priocitala uistinu sam se zamislila... Sto ako je to stvarno istina... Ne znam vjerujem li u paralelne svjetove... ali sto ako tu zaista nesto postoji??? Mozda su to ludi svjetovi u kojima bi nasi "ludi"snovi imali znacenje... Sto ako svakom sekundom ovdje , u ovom svijetu za koji znamo i u kojeg vjerujemo, mijenjamo zivot u drugim svjetovima... ili sto ako paralelni svijet proslosti mijenja ovo... mozda se ovo vec dogadalo... bas me to zanima... jer vjerujem da u svemu tome nesto ima... zemlja je nastala prekomplicirano, sve je prekomplicirano i zamrseno da bi postojao samo jedan zivot, pa smrt u svemu tome... ne ide to tako lako.. no , to je samo moje misljenje...
jos postoji jedno pitanje na koje bih zeljela znati odgovor, a necu ga saznati, nadam se barem ne jos iducih 10 godina... :) dal je istina da u trenutku smrti, tj. zadnje sekunde zivota, cijeli zivot ti u slikama prode glavom...? Voljela bih da je to istina, jer vjerujem da mi tada nebi bilo tesko umrijeti posto je do sada u mom zivotu bilo vise lijepih , nego ruznih dogadaja... Ali mislim da se jos ne isplati riskirati.. :) DA SUTRA UMREM , NE BIH ZALILA, JER JA SAM... IMALA... :) sada sam se sjetila te pjesme...
I znate sto me mozda najvise trenutno zivcira od svega toga sto se dogada??? ja sama... ne znam sto mi je... stalno se iznenadujem... sokiram... zadajem si glavobolje, nepotrebna zivciranja.. zivim zivot po nacelu emocija... kako se osjecam tako se ponasam, na sto se ne ponosim.. trebala bih ipak znati granicu, ne reci sve sto mislim, pa makar i u sali - sutjeti... jer cu se samo u probleme dovesti... jos je dobro kada pricam pred prijateljima (tj. osobama koje me znadu) neke stvari.. vidjela sam da me teta ne razumije.. toliko sam stvari rekla u sali.... ona me onako pogledala, bog zna sto si je pomislila... a to je zato sto me ne poznaje dovoljno.. kada malo bolje razmislim, zapravo malo osoba me poznaje do kraja... onu pravu silviju....

Ponekad proklinjem nesto ili nekoga (eto, jadna sam toliko da ni ne znam koga kriviti) za nase emocije i pamcenje... Zasto ne mogu biti riba??? u par sekundi zaboraviti sve sto se dogodilo... Kako bi sve bilo jednostavnije... :) No, salu na stranu... Jednostavnije i realnije ce biti - pomiriti se sa situacijom i prilagoditi se nadolazecem,a ne glavom kroz zid, sto ja uporno radim... Uistinu se nekada ponasam kao razmazeno deriste... A nemam pojma kako da se izlijecim... Nadam se ako ce izmisliti kakve antibiotike za lijecenje da ce to biti prvo u Americi , pa da mogu otici i kupiti...i da, po mogucnosti, voljela bih da cijena bude pristupacna svima...

Bas sam sitnicava u zadnje vrijeme... I najmanja sitnica koja cak nije ni potvrdena da bi mogla nesto znaciti , u meni probudi navalu emocija... Cas poletim, cas sam toliko nisko da kopam po zemlj... Osjecam se izgubljenom u vremenu, a jos vise u prostoru.. Osjecam se nepripadajucom ... Ovdje sam tijelom , um je 14 000 kilometara dalje... Srce je vec pod zemljom... :) Kazem, izgubljena... zelim imati planove za buducnost.. ali se ne isplati... to mi moze samo donijeti nova zivciranja i probleme, jer NECE SVE ICI KAKO SI JA ZAMISLIM, a ja cu se tada ponijeti(opet) kao razmazeno deriste i od muhe raditi slonove u redovima i kolonama... Bas sam ljuta na sebe sto se nekih stvari tice, ali KADA NE MOGU PROTIV SEBE... istina je da je najtezu bitku dobiti kada se boris sam protiv sebe...

Nikako da si organiziram zivot- Odlucim nesto i toga se drzim, pa makar samo par mjeseci... Sve je zbrkano... Ovako se nisam dosta dugo vremena osjecala... Hocu nesto promijeniti, a bespomocnija sam nego ikada prije...

Vise ne znam sto je ispravno, sto je u redu, a sto ne, kako razlikovati jedno od drugoga... Zbunjola totalna...

Mama mi je jucer rekla kako je gledala na tv-u kako je neki ludak usao na fakultet i poubijao 32 studenata... (negdje u americi, ne ovdje kod mene LOL ) no,recimo da se nesto slicno dogodi, i da je budem izabrana sretnica.. :) evo par sitnica koje zelim nakon toga...

1. sranja se dogadaju ... marija ima da se napijes, znas da bih ja to voljela, a bez brige, ako bi se nesto takvo dogodilo, pa spavala bih ja i s vragom, samo da te mogu otici na sekundu posjetiti, a ti ako bi bila pijana, nebi se ni sjecala, pa bi mozda tako nesto i dragi bog dopustio ... :)

2. s tijelom neka rade sto ih volja... ne zelim da me sahrane u grdevcu, ali ne zelim ni ovdje... ma zapravo, ne zelim sprovod... ja hocu festu... :)

3. zapamtite da se ne treba oko nicega zivcirati jer nema te stvari koja je toliko bitna u ovom kratkom zivotu koji je ionako prepun svakojakih sranja i problema.. (jos da sebi to utuvim u glavu i - super :)

4. ne znam sto da napisem...ma kazem... no,svatko ima svoju cijenu, i bog i vrag i sudbina... tako da cemo se dogovoriti i ja cu vas posjetiti...:)

no, dobro... salu na stranu... :) no i sale postaju stvarnost u zadnje vrijeme tako da ruku u vatru - vise za nista davati...

nadam se da cu jos pozivjeti neko vrijeme... :) he he

idem sada nastaviti dangubiti ... sada je vec 8 :43 ... mislim da cu ici uskoro i spavati...

nadam se da ce doci do nekih promjena na bolje... zapravo i ne treba se tako puno stvari promijeniti, jer istina je da zivot cine male stvari, stoga male treba i promijeniti, a sve sto je malo, trebalo bi biti - ne tesko.. :)

saljem svima pusu... (jos 27 dana skole, yeah.. bez vikenda i slicnoga, a to je malo... jedva cekam... )